Vjenčani portal za moderne mladence

Generic selectors
Exact matches only
Search in title
Search in content
Search in posts
Search in pages

Uobičajena praksa je da većina žena nakon udaje promijeni svoje prezime ili barem preuzme sekundarno prezime. Postotak zastupljenosti ove prakse iznosi 90%, a ovaj postotak znatno je niži nego prije jedne generacije. Jasno je da ova kulturna norma i dalje opstaje u velikim dijelovima svijeta unatoč današnjem individualističnijem i rodno savjesnijem suvremenom dobu.
Profesor obiteljskog života na Sveučilištu Bradford u Velikoj Britaniji Simon Duncan istraživao je ovu praksu i kazao: Prilično je iznenađujuće da toliko žena prihvaća prezime muškarca jer dolazi iz patrijarhalne povijesti, iz ideje da je žena u braku postala jedno od čovjekovih dobara.” Ovu tradiciju opisao je kao duboko ukorijenjenu u većini zemalja iako je koncept posjedovanja supruga ukinut prije više stoljeća, a danas naprosto više ne postoji zakonska obveza da se preuzme prezime muškarca. Iznimke uključuju jedino Španjolsku i Island gdje žene imaju tendenciju zadržati svoja djevojačka prezimena prilikom udaje te Grčku koja je postavila zahtjev da od 1983. godine žene zadrže svoje djevojačko prezime doživotno.

Pitanje koje Duncan postavlja glasi: „Ostaje li ovo samo bezazlena tradicija ili postoji neki smisao koji opstaje iz svih tih vremena do danas?“ Duncan ističe kako postoje brojni osobni razlozi zbog kojih bi žena svjesno željela promijeniti prezime poput toga da joj se ne sviđa kako ono zvuči ili da se odvoji od nasilnih članova obitelji. No, Duncan je istraživanjem otkrio dva osnovna motivatora prema kojima se žene još uvijek odlučuju promijeniti svoje prezime. Prva je postojanost patrijarhalne moći, a druga je tzv. ideal dobre obitelji, odnosno osjećaj da isto prezime supružnika simbolizira predanost i povezuje supružnike i potencijalnu djecu u jedno.

Ipak, postoje i parovi koji su nekritički prihvatili ovu praksu zato što je ustaljena u društvu. Duncan komentira: „“Neki su ljudi još uvijek inzistirali na tome – reprodukcija takve patrijarhalne pretpostavke iz prošlosti. Neke se žene slažu s tim ili to internaliziraju. Dakle, pronašli smo ljude koji kažu da se zaista raduju što će postati ‘gospođa’ i promijeniti svoj identitet u identitet svog supruga. “ Duncanov istraživački rad sugerira da su žene koje mijenjaju prezimena često povezane s preživljavanjem dugih patrijarhalnih tradicija poput očeva koji daruju mladenke i muškarca koji će ih vjerojatno zaprositi. I to je postalo dio optimalnog bračnog paketa za mnoge buduće supružnike. Mladenke jednostavno vjeruju da su im ove tradicije pomogle da one i njihovi partneri stvore dublju vezu.

Drugi trend obuhvaća percepciju javnosti, gdje je Duncan otkrio da se preuzimanje prezimena partnera i dalje smatra načinom da pokažete svoju predanost i jedinstvo prema vanjskom svijetu. Jednostavno postoji misao koja kaže da imamo svoja vlastita imena i prezimena koja nas čine kakvima jesmo, ali zajedničko prezime čini nas većom jedinicom. Potonji pristup osobito je popularan među obiteljima s djecom. Čak i ako su žene odbile u početku usvojiti prezime partnera prilikom vjenčanja, pristup je promijenjen nakon porođaja. Time se također izbjegavaju administrativni problemi suvremenog svijeta.

S druge strane javnog mnijenja, nalazi se ono akademsko. Akademici su podijeljeni oko toga kako se norma koja mijenja prezime igra u pozadini napora da se postigne rodna ravnopravnost. Duncan to opisuje kao “prilično opasno” – bilo da parovi koji to čine aktivno prihvaćaju tradiciju ili je jednostavno promatraju prema zadanim postavkama. “Ovjekovječuje ideju da je muškarac u vlasti reproducirajući tradiciju da je glava kućanstva”, kaže. To dovodi do toga da se žene na kraju žale da su primarni njegovatelji i da moraju napustiti karijeru kad je dijete bolesno. Kontrast je pojačan konceptom staromodne romantike i filmovima, književnosti i časopisima. Ovakve poruke i dalje utječu na žene unatoč tome što je više feminističkih perspektiva dobilo veću platformu. S druge strane, prelazak na suprugovo prezime može biti i pragmatičan izbor zbog primjerice umirivanja starijih rođaka ili izbjegavanja objašnjenja. Ali to ne znači da takve žene ne zagovaraju spolnu jednakost. No, bilježimo i slučajeve gdje muškarci uzimaju prezime žena.

U konačnici, danas žene imaju slobodan izbor. Mogu odlučiti kakvo bi prezime željele umjesto da im to nameće društvo ili partner i stoga ne bi trebalo biti važno je li to u skladu s patrijarhalnim normama ili protiv njih. Koliko će prevladavati tradicija muškog preuzimanja prezimena u budućnosti, žustro raspravljaju istraživači. Prediktivnih akademskih istraživanja ima malo, iako postoje znakovi da – unatoč sporom napretku do danas – i žene i muškarci postaju sve otvoreniji za alternative tim više što se sve više pojavljuje LGBTQIA populacija. Samim time i pojava obitelji se širi.

Na tragu ovoga, Duncan zaključuje kako će starije, obrazovanije i ekonomski neovisnije žene vjerojatnije zadržati svoja djevojačka prezimena, dok je takva praksa manje popularna kod mlađih, slabije plaćenih žena i žena unutar afroameričke zajednice. U konačnici, vrijeme je da ovo postane otvorena diskusija unutar partnerstva, a ne nešto što je unaprijed određeno. Ukoliko netko voli tradiciju ili želi olakšati izradu obiteljskog stabla, samo naprijed. Želite li zadržati svoj primarni identitet i ne biti dio patrijarhalnog društva, također, samo naprijed. Konvencije imenovanja ionako će početi blijediti u društvu, kaže Duncan.

Pin It on Pinterest

Share This